петак, 29. март 2024.

Palata Srbija

 


ZANIMLJIVOSTI:

·         11,3 milijarde dinara uloženo u izgradnju

·         septembra 1961. ovde je održana prva konferencija Pokreta nesvrstanih zemalja

·         5 spratova ima Palata i ukupno 65.000 kvadrata

·         40.000 kvadrata čine hodnici i sale

·         744 kancelarije se nalazi unutar zdanja

·         13 sala za konferencije

·         6 salona nazvanih po bivšim republikama SFRJ

·         3 dvorane ima u Palati




Nekadašnja zgrada savezne vlade (Palata Federacije)  nalazi se na Novom Beogradu, između Bulevara Mihajla Pupina i Bulevara Nikole Tesle. Izgrađena je 1959. za potrebe tadašnje Savezne vlade, odnosno Saveznog izvršnog veća. Svečano je otvorena 1961. povodom održavanja Prve konferencije šefova država i vlada Pokreta nesvrstanih. Iako gradjena u ideoloskom drustvu nigde u njoj necete pronaci ni trag petokraki.



Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) sproveo je istraživanje geotermalnih resursa na lokaciji Palata Srbija i preliminarni rezultati su potvrdili da postoji potencijal za primenu geotermalne energije, koji može da zadovolji značajan deo energetskih potreba ove zgrade. Korišćenjem geotermalnih resursa za proizvodnju energije za potrebe zgrade Palata Srbija smanjila bi se potrošnja fosilnih goriva, a time i emisije CO2. Takođe, poboljšali bi se uslovi za rad zaposlenih i omogućile uštede u troškovima za energiju.

Ideja o podizanju palate, kao jednog od najvažnijih državnih objekata u godinama neposredno posle Drugog svetskog rata, vremenski se poklapa sa počekom izgradnje novog grada na levoj obali Save, koji je trebalo da preuzme ulogu prestonice nove socijalističke države. Prema uslovima konkursa koji je raspisan 1947. Palata je shvaćena ne samo kao arhitektonski, već i kao urbanistički reper čitavog budućeg Novog Beograda.


U periodu od 1992. do 2003. bila je sedište Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije, a od 2003. do 2006. sedište Saveta ministara Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Istovremeno, u ovoj zgradi je svoju kancelariju imao predsednik SFRJ Josip Broz Tito. Posle raspada SCG, maja 2006, zgrada je prešla u nadležnost Vlade Republike Srbije. 

Izgradnja Palate započela je juna 1947. godine, prema projektu izrađenom na osnovu prvonagrađenog konkursnog rešenja tima zagrebačkih arhitekata, koji su činili Vladimir Potočnjak, Anton Ulrih, Zlatko Najman i Dragica Perak. Temelji su rađeni po zapadnoj lincenci tehnikom dzbokog fundiranja. Glavni kriterijum za izbor ovog projekta na konkursu žiri je istakao njegovu funkcionalnost i monumentalni karakter. Njime je bilo predviđeno podizanje monumentalne slobodnostojeće palate sa osnovom u obliku slova N. U stilskom pogledu predstavlja sintezu dva principa – modernističkog, bliskog korbizijanskom shvatanju arhitekture i monumentalnog, koji se oslanja na primere sovjetskog graditeljstva socijalističkog realizma.

Izgradnja je prekinuta 1949. godine do kada je izvedena samo skeletna konstrukcija bočnih krila i delimično konstrukcija središnjeg dela objekta. Višegodišnji prekid radova nastao je kao posledica društveno-političkih promena krajem pete decenije prošlog veka, što je uticalo na konačan izgled građevine tokom nastavka radova. Palata je prvobitno zamišljena kao deo ansambla javnih građevina, ali je takav program redukovan donošenjem Generalnog urbanističkog plana Beograda 1950, prema kojem je uz hotel „Jugoslavija”, ostala usamljena na potezu uz desnu obalu Dunava.



Sa odlukom o nastavku radova, dorada projekta poverena je beogradskom arhitekti Mihailu Jankovićui projektnom birou „Stadion”, pod čijim nadzorom je objekat i realizovan u periodu od 1955. do 1961. godine. Zgradu su, na nasutom i peskovitom tlu, gradile omladinske radne brigade iz čitave Jugoslavije. Na konkursu je pobedio četvoročlani tim zagrebačkih arhitekata na čelu sa Vladimirom Potočnjakom (Anton Ulrih, Zlatko Nojman, Dragica Perak). Po Potočnjakovoj smrti 1952. gradnja je obustavljena, da bi je 1956. nastavio arhitekta Mihailo Janković, značajno izmenivši prvobitan plan dodavanjem novih elemenata.

Projekat arhitekte Jankovića i njegovog tima uneo je značajne izmene kako u unutrašnjoj organizaciji, tako i u spoljašnjem oblikovanju građevine. Iz prvobitnog projekta zadržao je urbanističku dispoziciju, osnovne mere i međusobne odnose pojedinih traktova, dok su glavne izmene nastale u unutrašnjoj organizaciji prostora. Prema izmenjenom projektu izveden je centralni deo sa svečanom salom, svi aneksi oko zgrade, enterijer i obrada fasada. Premeštanjem pozicije svečanog ulaza na južnu stranu, čitav objekat je, umesto prema reci, dobio naglašenu orijentaciju prema budućem naselju. Novim programom uređenja unutrašnjosti palate predviđeno je, pored reprezentativne sale smeštene na prvom spratu novoprojektovanog aneksa, još niz pomoćnih salona, sala za održavanje sednica, dvadeset i osam kabineta za članove Saveznog izvršnog veća, oko šezdeset kancelarijskih prostorija za administraciju kao i prateći program garažiranja automobila. Reprezentativnom spoljašnjem izgledu odgovara moderno i luksuzno uređenje enterijera, realizovano takođe prema projektu arhitekte Mihaila Jankovića, što ovaj objekat svrstava među pionirske primere „total dizajna“ u domaćem graditeljstvu.

Projektovana je u obliku slova "Н" i obuhvata površinu, u osnovi, 5.500 m². Ispred srednjeg krila, nalazi se niži deo pokriven staklenom kupolom u kome je svečana dvorana koja može da primi 2.000 zvanica. Ukupna površina objekta je 65.000 m2.



Građena je po sistemu armirano-betonske skeletne konstrukcije, sa ispunom od pune opeke. fasada objekta je obložena belim bračkim mermerom, dok su otvori napravljeni od belog metala. Počev od 1961. godine, kada je održana Prva konferencija Nesvrstanih zemalja, Palata federacije primila je mnoge strane državnike i delegacije.

Prostor oko palate čine dve parkovske celine ukupne površine od 22 hektara, komponovane u slobodnom stilu sa mnoštvom cveća, žbunova i krošnji različitih vrsti biljaka poreklom sa svih kontinenata. Sklad objekta sa prirodnim okruženjem postignut je stepenastim postavljanjem vegetacije oko njega. Centralnu osu spoljašnjeg prostora čini plato sa fontanom u središtu. Simensova fontana, konstruisana je kao muzička, sa bezbroj načina rada mlaznica i osvetljenja.




Jedinstven program enterijera, sa mnogobrojnim delima likovne i primenjene umetnosti, koja čine integralni deo zdanja, daje Palati karakter svojevrsne galerije jugoslovenske umetnosti XX veka. Program unutrašnjeg uređenja posebno je predvideo umetničku obradu zidova tehnikom mozaika, grafita i fresko slikarstva, kao i postavljanjem slobodnostojeće skulpture i reljefa, o čemu je posebnu brigu vodila specijalna umetnička komisija. Uređenje salona posvećenih svakoj od šest saveznih republika bivše SFRJ, smeštenih u centralnom delu palate, zasnovano je na isticanju tradicionalnih motiva, karakterističnih za svaku federativnu jedinicu države.

Posebnu vrednost čine dela jugoslovenske likovne i primenjene umetnosti koja predstavljaju integralni deo unutrašnjeg uređenja Palate. Među njima se svojim umetničkim i kulturno-istorijskim značajem posebno ističu radovi sledećih autora: Petar Lubarda, Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Matija Vuković, Ante Gržetić, Sava Sandić, Vincent Beneš, Boža Ilić, Đorđe Andrejević Kun, Predrag-Peđa Milosavljević, Stojan Aralica, Bora Baruh, Lazar Ličenoski, Branislav Nemet, Vera Čohadžić, France Slana, Milivoj Uzelac, Ferdo Majer, Lazar Vujaklija, Mladen Srbinović, Matija Rodiči, Branko Subotić-Sube, Jože Ciuha, Lazar Vozarević, Janez Bernik, Vojo Dimitrijević, Drago Tihec, Milan Konjović, Ivan Radović, Marinko Benzon, Boško Petrović, Ratimir Stojadinović, Dragi Trajanovski, Jovan Bijelić, Zora Petrović, Olivera Kangrga, Vojin Bakić, Ignjat Job, Boško Petrović, Olivera Galović, Milica Zorić, Lazar Vozarević, Oton Gliha, Jagoda Bujić, Vida Jocić, Milo Milunović, Sreten Stojanović, Risto Stijović, Mira Sandić, Nebojša Mitrić, Andrej Jemec, Drago Tršar, Branko Filipović-Filo, Drago Ordev, Slavko Atanasovski Krstanče, Bogosav Živković, Tone Kralj, Ferdo Majer, Ratomir Gligorijević, Jovan Rakidžić, Stevan Dukić, Marin Pregelj, Drinka Radovanović.Ovim delima divili su se kraljica Elizabeta, Ričard Nikson. Hruščov, ali i opskurni likovi poput Karle Ponte i NATO generala. 


Svi podovi u reprezentativnom (centralnom) delu objekta izvedeni su od mermera, kabineti su prekriveni parketom, dok su u hodnicima primenjeni mermer, mozaik i keramičke pločice. Sva stepeništa obložena su granitom, vrata su rađena od politirane orahovine ili hrastovine i sa okovom od belog metala ili bronze.

Na samom ulazu u Palatu stoje dva kineska ćupa primljena kao poklon. Kabinet predsednika predstavlja radnu prostoriju koja je bila namenjena za obavljanje dnevnih državnih obaveza. Ona predstavlja  jednostavan i elegantan prostor. Prema svedočenjima njegovih savremenika, Josip Broz Tito je voleo da boravi u svom kabinetu dok je u svečanim salama dočekivao goste i diplomate.




SRPSKI SALON ukrašen je jedinstvenim tepisima inspirisanim slikama Lazara Vujaklije. Stubovi u sobi presvučeni su bronzom i imaju urezane određene motive iz srpske istorije iz četrdesetih godina XIX veka. Tu je i slika Dubrovnika Predraga Peđe Milosavljevića. Ovaj salon, pored velike sale Jugoslavije, najveća je prostorna celina, u kojoj su se u Titovo vreme održavale velike svečane prilike. Tepisi su ručno rađeni i sadrže 40 000 čvorova po m2 . Prikazuju tradicionalne srpske motive i sadrže: domaće životinje, gradove i predele Srbije.



MAKEDONSKI (CRVENI) SALON ima najtradicionalnije uređenje i dizajniran je u skladu sa konceptom makedonskog arhitekte Dragana Bošnaskog. Salon sadrži dve drvene reljefne rozete izrađene u školi rezbarenja autora Slave Atanovskog Krstanče.

Dekoraciju CRNOGORSKOG SALONA dizajnirao je arhitekta Vojislav Đokić, a inspirisan je periodom crnogorske istorije prve polovine 19. U tom duhu je izrađen i nameštaj, a ručno rađeni tepih prikazuje figure tradicionalno obučenih Crnogoraca. Na centralnom zidu dominira mozaik "Pobuna kotorskih mornara i potapanje broda Zagreb" delo Branka Filipovića Fila, koji je pozant i pod nazivom "Lovćen". Reljefna vrata koja na kojima je predstavljeno osam motiva iz crnogorske istorije delo su vajara Nebojše Mitrića.

SLOVENAČKI (PLAVI) SALON -Nacrt uređenja salona dizajnirao je slovenački arhitekta Mihajlo Šoltez. Komadi nameštaja izrađivani su od punog hrastovog drveta. Osvetljenje salona inspirisano je stalaktitima Postojinske pećine, simbola slovenačke republike.

HRVATSKI SALON-Interijer je dizajnirao hrvatski arhitekta Vjenceslav Rihter. Obilje prirodnog osvetljenja dospeva u salon kroz 2 velike staklene površine. Luster se proteže dužinom salona i važan je element uređenja. Fresku na zidu koja prolazi duž čitavog zida kreirao je umetnik Oton Gliha. U salonu se nalazi i tapiserija Jagode Buić.

SALON BOSNE I HERCEGOVINE-Koncept salona dizajnirao je bosanski arhitekta Zlatko Ugljen. U uređenju salona korišćeni su materijali isključivo karakteristični za Bosnu. U srednjem, isturenom zidu veličanstvena tapiserija zvana „Šuma“ koja je bila izvezena u sarajevskoj „Ćilimari“. Luster na plafonu salona realizovao je slikar i vajar Zoran Petrović, ali ga je početkom 90-ih zamenilo jednostavno neonsko osvetljenje. Sa promenama vlasti, unutrašnjost salona je mnogo puta menjana, tako da trenutna postavka nije originalna.




SALA JUGOSLAVIJA - je najveća i najreprezentativnija prostorija palate, koju je dizajnirao Mihailo Mika Janković. Na zidovima sadrži 3 zidne kompozicije: „Let u svemir“ - Petar Lubarda, „Ceremonijal-putevi nove Jugoslavije“ - Lazar Vujaklija i „Stvaranje nove Jugoslavije“ - Mladen Srbinović. Na plafonu ove prostorije nalazi se kristalni luster sa oko 2600 sijalica, a nalazi se ispod staklene kupole koja takođe donosi puno prirodnog svetla. Sa težinom od preko 9 tona i prečnikom od 18 m, bio je najveći luster na svetu u to vreme.




Foajei se dele na zapadni i istočni. Zapadni foaje ispred Makedonskog i Slovenačkog salona unosi osećanje klasičnog reda. Svi lusteri izgrađeni su od kristalnih elemenata izrađenih u bečkoj firmi „Bakalovič“ i jedini su predmet koji nije proizveden na teritoriji bivše Jugoslavije. Tu se nalazi i tapiserija Milana Konjovića. Istočni foaje smešten je ispred Hrvatskog salona i salona Bosne i Hercegovine. Na zidu se nalaze 4 tapiserije u dimenzijama 3 x 2,3m a na suprotnom zidu se nalaze 4 dela slikara i grafičara Đorđa Andrejevića.

среда, 13. март 2024.

Beogradski fantom


Kao i svaka ozbiljna metropola, Beograd je imao svog superheroja-Fantoma -Vladimira Vasiljevića, rođ. 1950, osuđivanog u više navrata zbog otuđenja motornih vozila.

Kada je maznuo belog „poršea “ nemačkih registracionih tablica, u vremenskom periodu od 1. do 11. septembra 1979. godine izvodio je sulude egzibicije po beogradskim ulicama, uveseljavao okupljeni narod i raspamećujući pripadnike policije. Na kraju su mu organi reda postavili barikadu sačinjenu od autobusa GSP-a na Slaviji, uhvatili ga i osudili na dve i po godine. Čim ju je odslužio, ukradenom „ladom“ (spao sa galopera na kljusinu) izazvao je težak saobraćajni udes u kome je i sam stradao.

уторак, 6. фебруар 2024.

Vila na Kalvariji

 


U kasnu jesen 2015. godine pored nje sam prolazio svakog popodneva. Nisam tada ni znao, niti me je previše zanimalo da je posle II svetskog rata, otmena porodična kuća, građena u stilu bauhausa, ušuškana u zelenilu, u naselju koje spaja Zemun i Bežanijsku kosu,  postala bolnica. Bila je tada i još zadugo potom jedini stacionar za prihvat najtežih pacijenata obolelih od tuberkuloze.

I kao što tuberkuloza napada pluća, tako je nemar zaposeo ovu nekad prelepu kalvarijsku vilu. Dvospratnu sa krovnom terasom, sa koje se pruža zadivljujući pogled na ceo Beograd. Nekad goli lesni breg na obodu grada, početkom XX veka postao je utočište za intelektualace i ugledne građane Zemuna, koji su na njemu gradili svoje velelepne vile sa vinogradima. Ispod Kalvarije nalazila se Bežanijska kapija kroz koju je prolazio istoimeni drum, danas poznat kao Tošin bunar.

Pre toga, u vreme Kontumca, zemunskog karantina,  na Kalvariji je postojalo groblje, na kome su pokopavani one koji su umirali od zaraznih bolesti, a ponajviše od kuge.  Zbog toga je i podignuti veliki krst, oko koga je bio formiran „križni put“, koji je simbolično predstavljao poslednje putovanje Isusa Hrista do brda Golgota u Jerusalimu. Otuda potiče i naziv ovog dela Zemuna, Kalvarija, odnosno brdo lobanja ili gubilište na kome je Isus razapet. Tog krsta i tog groblja odavno nema. Ako pažljivije zagledate stepeništa kojim se silazi iz parka Jelovac napravljeno od nadgrobnih ploča sa toga groblja.

Pošto je već pao mrak sa prozora vile avetinjski je dopirala čkiljava žućkasta svetlost. Na oronuloj fasadi montirana je spoljna jedinica klima uređaja. Po velikom dvorištu šetkali se se psi lutalice a sa grana posmatrale ih vrane i graktanjem negodovale. Prizor kao iz dela Edgar Alan Poa.

A kako sam ja nju opšte video, iako ne i detaljnije zagledao?  Naime, u to vrreme u podužnoj zgradi iza nje, u kojoj je smešteno gerontološko odeljenje Zemunske bolnice sa tradicijom dugom 230 godina ležala je moja majka. Bila je u termalnoj fazi bolesti. Sa tog brda pružao se pogled na ulicu kojom je ona svakog dana u rano jutro putovala do laboratorije IMT-a, kasnije FOB-a. Samo bi mi se nasmejala kada je videla da dolazimo u posetu. Mahnula bi mi rukom čije je prste iskrivio artritis. Tihim glasom pričala mi je da putuje vozom, da nismo sa njom, da joj se negde zagubio kofer, da nije ponela dovoljno para, da je obavezno sačekamo na stanici... Onda to da će joj prelomljeni kuk sanirati protezom od superlegure, koja se koristi za avione. 

Jednog decembarskog popodneva, sasvim slučajno beše to dan posle katoličkog Božića, pogledom sam je potražio, ali ona tamo više nije ležala.

понедељак, 5. фебруар 2024.

BREME ISTORIJE ZGRADA POŠTE U SAVAMALI



Rađena po projektima arhitekte Momira Korunovića, Pošta Beograd 2 na Savskom trgu, devastirana u 'savezničkom' bombardovanju 1944, fasadna plastika dokrajčena po aršinu novih komunističkih vlasti, uz obećanje trenutne da će je obnoviti u okviru kontraverznog projekta 'Beograd na vodi'.



Posleratnu operaciju fejslifitnga fasade izveo je stranac; ukrajinski arhitekta Pavel Krat, izbeglica iz carske Rusije. Urbana legenda kaže da nijedan ovdašnji arhitekta nije hteo da skrnavi ovo remek delo.



Pavel koji je radio i za okupatora i za oslobodice, međutim nije se snašao u vreme razlaza sa Rusima. Po jednoj verziji isporučen je SSSR-u a da bi 1951. završio u Sibiru… Drugi se kunu da je poslat u Sovjetski Savez i da je po Kazahstanu projektovao zgrade.




Sada se govori da mora da bude srušena, kako bi bila obnovljena po orginalnim projektima.


четвртак, 1. фебруар 2024.

Restoran Park


Restoran Park sa velikom baštom bilo je omiljeno mesto okupljanja. Organizovani su pri kraju poslovanja i dani divljači ne bi li se dodatno privukla nova publika, ali avaj! 



Ubrzo po zatvaranju tog ugostiteljskog objekta, otvoren je klub pod nazivom "Central Park", ali je on potpuno izgoreo u požaru 2012. godine.




Planirani je da i ovde nikne još jedna stambena višespratnica. Diktat kapitala je jedno čudo. 



среда, 31. јануар 2024.

Trg Slavija

 

Trg Slavija je dobio ime po starom hotelu Slavija, a u samom hotelu je na prvom spratu bila skulptura boginje Slavije, simbola svih Slovena. Na prostoru kod Slavije i u neposrednoj blizini su bile Sala mira.


Sve do 1880-ih godina područje današnjeg trga bila je velika bara na istočnom rubu grada, gde su Beograđani lovili divlje patke. Oblikovanje tog prostora u trg započeo je dobro poznati škotski preduzetnik Fransis Makenzi, kupivši velik komad zemlje iznad današnjeg trga koji je kasnije podelio na manje parcele namenjene za dalju prodaju (taj deo kasnije je nazvan Englezovac).

 


Ubrzo nakon toga onde je izgradio i sopstvenu kuću, koja je 1910. godine pretvorena u Socijalistički narodni dom, stecište radničkog pokreta. Druge, manje zgrade koje su se tu nalazile, bile su poznate kafane „Tri seljaka“ i „Rudničanin“, koje su srušene pre i za vreme II svetskog rata.

Između dva svetska rata na Slaviji skoro ništa nije građeno. U novembru 1940. počela je gradnja Mitićevog magazina, zgrade predviđene visine 60 metara, koja bi bila najviša u gradu. Tada je predviđena i gradnja beogradske opere na trgu, kao i drugih najvećih i najznačajnijih građevina. Temelji su iskopani, ali je rat sprečio gradnju - ostala je tzv. Mitićeva rupa.Od 1946. do 1980. godine na ovom mestu čak 26 puta počinje izgradnja različitih zgrada. Svaki put bez uspeha, a onda, početkom osamdesetih, gradska vlast odlučuje da rupu zatrpa i podigla sunčani sat i park bez drveća. 



Sat je slabo ko gledao pod lenjim suncem, a novo vreme nalagalo je da 1992. bude demontiran. Naime, tada je u Mitićevoj rupi postavljen kamen temeljac za Dafiment banku, a tom prilikom Dafina Milanović ubacila je u rupu par hiljada maraka (ko zna čijih). "Začudo" i ovaj projekat je propao, pa se Mitićeva rupa pretvorila u mini deponiju koja je ružila grad sve do renoviranja parka početkom ovog veka. Jedno vreme, devedesetih, služila je i kao polazište autobusa za šverc ture.
  Zbog niza neuspelih projekata izgradnje na ovom mestu nastala je beogradska legenda o "prokletstvu Mitićeve rupe".




Tokom 1942. godine u periodu nemačke okupacije izgrađen je kružni tok na Slaviji i regulisan odvod otpadnih voda do reke Save, gde se i sada izliva kolektor. Na kružnom toku susrecu se sedam  ulica koje nastavljaju prema drugim delovima srpske prestonice.



Godine 1947. socijaldemokratskm vođi Dimitriju Tucoviću je podignuta bista po projektu Stevana Bodnarova, a u podnožije, u samom centru Slavije, doneti su posmrtni ostaci Tucovića. Tako je Slavija postala svojevrsni mauzolej Tucovića oko čijeg groba su jurili gradski saobraćaj i Beogradski fantom.

 


Naslov ovog teksta preuzet je iz dnevne štampe iz 70-ih godina, u kojem se vidi jedno od predloženih idejnih rešenja za urbanističko-arhitektonsku rekonstrukciju trga Slavija (tada Dimitrija Tucovića). U tom trenutku je taj poduhvat delovao veom realan i veoma ostvariv, uzevši u obzir mnoge druge zgrade i komplekse, koji su dve decenije uveliko zidani po Beogradu. 



Trg je obnovljen 2018. godine kada je postavljena fontana. 







уторак, 30. јануар 2024.

Terazijska česma i fontana

 

Terazijska česma izgrađena je 1860. godine kao simbol povratka Kneza Miloša Obrenovića na presto. Rad je vajara Franca Lorana. Iz lavljih glava su prvobitno izlazile dugačke metalne lule iz kojih je tekla voda.


 

Skoro pola veka česma je stajala nasred Terazija, na mestu na kome se nekada nalazio rezervoar za vodu u obliku kule. Ispred Terazijske česme je 1892. godine održano osvećenje i svečano otvaranje beogradskog vodovoda.



Monumentalan je i reprezentativantan objekt, izgrađen od svetlog tašmajdanskog kamena krečnjaka. Sastoji se od četvorostranog stuba, visine preko 8 m, zapravo zarubljenog obeliska postavljenog u osmougaoni bazen prečnika 10 m. Obelisk ima tri segmenta. Na drugom kubičnom segmentu na svakoj strani u središtu kružnog medaljona je lavlja glava, takođe obrađena u kamenu, sa lulom za izbijanje mlaznice. Česma je pažljivo obrađena sa reljefnom dekoracijom u vidu klasicističkih nizova biljnih motiva, završena frizovima romaničkih slepih arkadica, dok su na ogradi bazena i gotički elementi prelomljenog luka. Na česmi su urezani inicijali “M. 0. 1860.” Godine 1911. premeštena je u portu crkve na Topčideru, odakle je 1975. godine vraćena na Terazije.


Terazijska fontana napravljena je 1927. godine kod tadašnje okretnice tramvaja. Imala je dva plitka koncentrična bazena, gde je manji bazen bio uzdignut nešto više, a duž njegove ivice bilo je postavljeno osam lavljih glava, iz čijih su čeljusti tekli slapovi vode. Kružni bazen bio je sačinjen od granita, a pod od murano stakla.


Žubor vodoskoka i razigrani mlazevi vode oko velikog kruga, kako je fontana bila projektovana, privlačili su pažnju svih koji su tada prolazili Terazijama, pridošlica, Beograđana, stranaca… 

Koliko je Beogradskoj opštini značila ta fontana kao simbol napretka i boljeg vremena koje se očekivalo, svedoči i podatak da je u ledenim zimskim mesecima preko fontane bivao postavljan poseban “ogrtač”, pokrivka od platna i zemlje koja je trebalo da bude izolacioni materijal protiv zaleđivanja i posledičnog pucanja cevi i prskalica na velikom zimskom minusu. Jedno vreme postojala je i ideja da u sredini fontante bude postavljen stub sa kojeg bi se izdizao čuveni spomenik “Pobednik”, koji je na kraju završio na Kalemegdanu.


Terazijska fontana je radila i u vreme okupacije, a u bombardovanjima Beograda, tokom Drugog svetskog rata, ostala je neoštećena. Dvadeset godina od postavljanja srušena  je“u skladu sa modernim potrebama za povećanjem protoka saobraćaja” po projektu arhitekte Nikole Dobrovića.