уторак, 12. август 2025.

Beogradsko pećinsko podzemlje

 


Ulazeći u Tašmajdansku pećinu posetioci dobiju priliku da se upoznaju sa skrivenim blagom iz vremena Panonskog mora obiđu Rimsku dvoranu iz koje se kamen kopao za gradnju Beogradske tvrđave i kaldrmisanje ulica i Lerov rezervno-komandni centar iz 1941. Ovo prirodno dobro „leži” u nekadašnjem Panonskom moru (srednji miocen – miocenska epoha pokriva doba od pre 23 miliona do 5,3 miliona godina). Izgrađen je od krečnjaka badenske starosti, koji leži preko donjokrednih urgonskih krečnjaka. Po litološkom sastavu ovaj krečnjak poznat je kao „lajtovac”. Na prostoru spruda pronađeno je dosta fosila školjki, puževa i morskih ježeva.



Najstariji deo ovog kompleksa je prirodna pećina koja se nalazi direktno ispod restorana „Poslednja šansa”. Postoji podatak da je štab vožda Karađorđa 1806. godine bio baš ovde i da su pećine krenuli u ustanak protiv Turaka. Tu su se krili ustanici, zbegovi naroda, čuvao led, gradila prestonica. U njenim stenama trag su ostavili milioni i milioni godina, generacije i generacije naših prethodnika. Tašmajdansku pećinu naučnici zovu i šalitrena jer se nekada tu kopala šalitra, dodatak za proizvodnju baruta. Priča se da je na trgovini šalitrom deo bogatstva stekao i Ilija Milosavljević Kolarac. Prodavnice baruta nalazile su se duž današnjeg Bulevara kralja Aleksandra u nivou Tašmajdanskog parka.




U ovom podzemlju dočekaće vas  tri povezane celine povezane hodnicima. Tokom posete Beogradu veliki putopisac Feliks Kanic 1860. godine beleži kako je ovde moglo da bude sklonjeno više od 600 volujskih zaprega sa hranom, što samo govori o veličini ovog prostora.




Autor projekta Lerovog podzemnog centra bio je zarobljenik Čeh Jakov Bezlaj. Šta se desilo sa njim, ali i drugim zarobljenicima koji su gradili ovo podzemno utvrđenje pouzdano se ne zna. Ceo podzemni objekat bio je izgrađen tako da može da izdrži hemijski i biološki udar. U pećini je postojao sistem za ventilaciju, struju, agregati u slučaju nestanka električne energije, grejanje, telefon, lift... Bilo je predviđeno da ovde može da boravi oko 600 oficira plus obezbeđenje. U komandnu salu moglo je da stane 250 ljudi, a za smeštaj oficira bilo je obezbeđeno oko tridesetak spavaonica. Prema nekim informacijama koje se mogu čuti, jedna od prostorija bila je i namenjena za trežnjenje nemačkih vojnika koji su centar dolazili u pripitom stanju.


Glavni ulaz bio je kod Sportskog centra „Tašmajdan”, na mestu gde je zapadna tribina. Kada je uhvaćen Aleksandar fon Ler, komandant 4. vazduhoplovne flote, prvo se saznalo za ovaj ulaz. U toj takozvanoj Lerovoj pećini otkriveno je oko 40 tona filmskog materijala i dokumenata. Među tim materijalom ima i filmskih zapisa iz nemačkih osvajanja Egipta i severne Afrike. Otkrivene pokretne trake predate su Kinoteci. Nažalost, sve ostalo što se tamo nalazilo odneseno je ili uništeno. Ostali su uglavnom samo metalni plafoni. Lerova pećina je u jednom delu malo „načeta” jer je postojala legenda da je u pećini sakriveno blago. Na tom mestu su tragači za blagom 2002. godine iskopali podzemni tunel. Tunel su slučajno otkrili stručnjaci koji su procenjivali stabilnost zidova. Oni su zatekli kofe, alat za kopanje i kolica sa ciglama. Pozvali su policiju, a kada je patrola sutradan došla da obavi uviđaj – otvora nije bilo. Tragači su ga u toku noći kamuflirali daskama i stiroporom.


Aleksandar fon Ler rodio se u rumunskom delu Banatu 20. maja 1885 od oca Nemca i majke Ruskinje. Srednju školu izučio je u Pančevu. Feldmaršal Aleksandar Ler, general-pukovnik „Luftvafe”, čovek je koji je lično izdao naređenje Vazduhoplovnoj četvrtoj floti, da se 6. aprila 1941. godine, prvi put u istoriji bombarduju civilni ciljevi u glavnom gradu Jugoslavije. Tada je poginulo oko 6.000 Beograđana. Beograd mu je i došao glave. Osuđen za ratne zločine i streljan 26. aprila 1947. godine, ni u jednom trenutku ne pokazujući kajanje...

Unuka ratnog zločinca Lera, Sibila postala je pravoslavna monahinja pod imenom Jovana u znak pokajanja zbog dela njenog pretka. Ona živi već trideset godina u Srbiji, u manastiru Soko Grad kod Ljubovije.

Na dnu prirodne pećine su i velike količine šuta, ali i kostiju sa nekadašnjeg groblja. Nekada su stariji lekari odatle za časove anatomije uzimali kosti. Naslage u pećini visoke su i do petnaest metara. Groblje na Tašmajdanu ili Staro groblje oformljeno je po nalogu kneza MilošaObrenovića 1826. godine i postojalo je do 1886. Nasred pećine nalazi se ogromni deo stene koji se odvalio 1966. godine prilikom rekonstrukcije sportskog centra. Tada je kroz rupu koja se napravila propala devojčica i poginula.

Od 1953. godine u Tašmajdanskoj pećini radila je radionica za proizvodnju leda. Taj led se odatle raznosio po beogradskim kafanama, a jedno vreme je u pećini bio i hokejaški klub. Devedesetih godina jedan od naših ljudi imao je ideju da u pećinama napravi akvarijum, ali ga je izgleda papirologija sprečila da tu ideju i ostvari.